Natjecanje u civilizaciji

Civilizacija nije vezana za posjedovanje materijalnih ili tehnoloških naprava. Riječ je o tome da je neko čovjek u najosnovnijem značenju tog pojma/ Ibrahim KALIN

Natjecanje u civilizaciji

Posljednja velika rasprava o civilizaciji potaknuta je prije više od dvije decenije  Samuel Huntingtonova knjigom "Sukob civilizacija i ponovna procjena svjetskog poretka". Bez obzira na Huntingtonove namjere, ta je rasprava upotrijebljena za opravdanje novih imperijalističkih nacrta nakon završetka razdoblja nakon Hladnog rata. Također je potkopalo mogućnost bilo kakve smislene rasprave o konceptima civilizacije. Svi trebamo biti oprezni s obzirom na prilično sumnjivu povijest pojma, ali to ne znači da zbog pojedinih krivaca treba i dobar nastaradati.

Europski imperijalizam 19. stoljeća neprilično je koristio riječ civilizaciju kako bi uspostavio hijerarhiju kultura i društava i opravdao svoju politiku okupacije i eksploatacije. Civilizirajuća misija predstavljena je kao proces koji je na vlastite interese prisiljen ne-Europljanima s humanističkim i moralističkim nagovještajem samopožiljavanja. Ipak, stvarnost je da europske imperijalističke avanture nisu donijele kulturu, zakon, red ili civilizaciju u Aziju ili Afriku. Umjesto toga, stvorili su duboke pukotine između europskih i ne-europskih naroda. Od Karl Marxa i Rudyarda Kiplinga do John Stuart Mill i Thomas Macaulay, brojni europski intelektualci propovijedali su blagoslove zapadnih intervencija u takozvanim despotskim azijskim društvima.  Istina je, međutim, da nema ničega civiliziranog, humanog ili virtuoznog o kolonijalizmu i imperijalizmu.

Jesu li se kulturni parametri promijenili mnogo od 19. stoljeća kako bi se osiguralo pravilno korištenje pojma civilizacije? Ovisi o tome kako netko to gleda. Postoje značajne promjene u našim željama da prevladaju kulturne i civilizacijske hijerarhije u interesu zajedničkog čovječanstva. Uspon diskursa pluralizma, multikulturalizma i suživota je hvale vrijedan i možda zaslužuje daljnju artikulaciju. Ipak, ostavština kolonijalizma još uvijek je vrlo vitalna u 21. stoljeću s novim pojmovima i matricama dominacije, hegemonije i tvrdnji o superiornosti.

Zbog toga je debata o civilizaciji neizvjesna. Bez obzira na to koliko pokušavamo spasiti koncept od svojih imperijalističkih manipulatora, povijest nas i dalje progoni u Africi, velikom dijelu Bliskog istoka, Aziji i drugdje. To nije samo povijest koja nas vraća da nas uhapsi, nego su nepravedne i bezobzirne stvarnosti trenutnog svjetskog poretka koji nas tjeraju da sumnjamo u obećanja  Novog hrabrog svijeta.

Konceptualno govoreći, postoji još jedan element, koji dovodi raspravu o civilizaciji. Postmodernistički napad na bilo koju veliku pripovijest imao je svoj danak na svim važnijim konceptima i idejama koje su korištene za osmišljavanje putanja čovječanstva na Zemlji. Na osjetljivost postmodernističkih i svih anti-realističnih krugova, civilizacija je prevelika i amorfna da bi bila od koristi za naše razumijevanje kulture, društva, povijesti ili pojedinca. Previše se generalizira i kao rezultat toga propuštaju se važni detalji i nijanse. Doba velikih pripovijesti je gotov, trebali bismo ukloniti takve uzvišene izraze kao civilizaciju.

I kako bi postmodernisti to voljeli, priča se ovdje ne završava,. Velika je ironija da je postmodernizam postao velika priča, zamračujući, a ne razjašnjavajući naše shvatanje svijeta u kojem živimo. Njegovi analitički doprinosi često su zamagljeni svojim antirealističkim i čak nihilističkim tendencijama. Nadalje, stvarnost koju živimo svakodnevno pokazuje da je djelovanje velikih projekata i međunarodnih financiranja i dalje aktuelno. Samo zato što mislimo u manjim jedinicama ne čini svijet čistijim, pravednijim i manje opasnim mjestom. Ratovi, okupacije, oružane utrke, oružje za masovno uništenje, širenje konzumerizma i zabavne kulture i dalje su neumorni i dragocjeni predmet Novog hrabrog svijeta, tj. racionalna, nezavisna i slobodna osoba je skrivena pod svim tim. To su vrlo moderne činjenice 19. i 20. stoljeća koje se doista nisu mijenjale. Postmodernističko razmišljanje ne čini da svijet prevaziđe slabost modernizma.

Bit će potrebni ozbiljni napori da se spasi civilizacija od prijetnji i manipulatora. Ali se mora početi odnekud. Zašto? Jer ono što čini koncept smislenim i relevantnim ostaje važno za našu sadašnjost i budućnost. Možda je dobra polazna točka izvući pouku iz zbunjene povijesti koncepta i izbjeći pogreške prošlosti. Ne bismo trebali sublimirati civilizaciju kako bi to postalo nešto vrijedno pažnje. Niti bi ga trebali koristiti za političke svrhe.

Na prilično jednostavan i skroman način možemo zamisliti civilizaciju kao zbroj svih percepcija, stavova i djelovanja koje se smatraju civiliziranim. Budući da je civiliziran, vezan je za življenje dobrog života, kako ga je Aristotel nazvao, i izgradnju virtuoznog grada, kako to kaže al-Farabi. To je način racionalnosti, virtuoznosti, mjerenja i poštovanja. Želimo se družiti s drugima kako bismo se mogli obogatiti svojim doprinosom, a ne da ih pokušavamo dominirati ili iskoristiti. To je da vidimo sebe kao dio veće stvarnosti - stvarnosti u kojoj nismo majstori, već čuvari i sluge. To je moralna i estetska osjetljivost koja daje sve što mu pripada i održava ravnotežu.

Ovih nekoliko jednostavnih definicija može nam pomoći da vidimo tko je i tko nije civiliziran i tko može tvrditi da ima civilizaciju. Može imati najveće gospodarstvo, najjače vojne i najveće gradove na svijetu, ali to ne čini civiliziranim. Velika industrijska društva nisu stranci djelima barbarizma. Jednostavan seljak u Africi ili Aziji može imati najljepše odlike kvalitete s njihovim ljudskim i brižljivim stavovima prema prirodi, životinjama i drugim ljudima. Nedostatak ekonomske moći i tehničke opreme ne čini manje civiliziranim. Materijalna sposobnost može se lako okrenuti barbarizmu, kao što smo vidjeli s dva svjetska rata, Holokaustom, genocidom u Bosni, klimatskim promjenama i drugim katastrofama modernog doba.

Hvalisanje nad našim materijalnim zapovjedništvom nad prirodom nas više odvaja od pojma civilizacije i civilizacije. Mislim da ne možemo tvrditi da smo civilizirani bilo kojim rasporedom mašte kad milijuni ljudi umiru, umiru od gladi, prisiljeni migrirati, postati izbjeglice i patiti od bijednog siromaštva. Civilizacija počinje jednostavnim i temeljnim faktorima, poštovanjem i ljubavlju. Ako nemate takve osobine, nije bitno hoće li živjeti na tornju na Manhattanu ili u kolibi.

Ukratko, ne možemo tvrditi da smo civilizovani ako civilzaciju ne posjedujemo iz prošlosti, ako se zaista nismo civilizovali. I civilizacija nije vezana za posjedovanje materijalnih ili tehnoloških naprava. Riječ je o tome da je neko čovjek u najosnovnijem značenju tog pojma.



Povezane vijesti